Ludilo nam je postalo punoletno

Srećna srpska nova godina 1990.

13. januar 2008. Boris Dežulović

Ovih dana bit navršit će točno osamnaest godina od tog povijesnog trenutka: bilo je deset i pol navečer kad je Milan Kučan iznenada pokupio svoje papire i tašnu, ustao od velikog stola i pozdravio se sa predsjedavajućim Milanom Pančevskim.

Za Kučanom su ustali Štefan Korošec i Sonja Lokar, i svi troje šutke su se s pozornice spustili u parter velike dvorane beogradskog Sava centra. Uz glasan žamor i dobacivanja, tada je ustalo svih stotinu i šest slovenskih delegata i širokim prolazom krenulo prema izlazu. Dvoranom se prolomio ironičan aplauz, a kamera je uhvatila Sonju Lokar, čije se lice grčilo u plaču, i Korošeca kako krišom briše suzu. "To plaču zbog fotelja" - glupavo se kreveljio nepoznat netko. "Srećan put, braćo Slovenci!" - dobacio je sarkastično drugi. "Drugovi i drugarice" - zbunjeno je u cijeloj gužvi petljao Milan Pančevski, iako ga nitko više nije slušao - "kongres će nastaviti rad, ali ne znamo kad".

Izvanredni četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije nije toga dana nastavio s radom, nije nastavio ni sutradan, ni prekosutra, nije nastavljen do dana današnjeg. "Umrla je Komunistička partija, ali utoliko bolje: Jugoslavija će i dalje postojati!", izjavio je te večeri Ante Marković, točan i precizan kao i obično.

Bio je 22. januara 1990. godine, od svih datuma iz naše suvremene povjesnice možda najtočniji datum konačne smrti Jugoslavije. Beogradska Politika Ekspres tih je dana na svojoj drugoj stranici objavljivala široku listu trgovaca i građana koji su se pridružili bojkotu Thommy majoneze, Fructalovih sokova i ostalih slovenskih proizvoda, i dok se beogradska intelektualna čaršija zabavljala smišljanjem imbecilnih pozdravnih pjesmica "bečkim konjušarima", Milan Kučan i drugovi po povratku u Ljubljanu raspisali su prve višestranačke izbore. Uslijedilo je podizanje slovenske zastave na granici, jedan mali, idiotski ratić i nekoliko zaista najbesmislenijih smrti u cijeloj monumentalnoj historiji jugoslavenskih umiranja, i sve je bilo gotovo.

Danas, točno osamnaest godina kasnije, Slovenija predsjeda Europskom unijom, a Srbija odlaskom Kosova proživljava posljednje dane svoje velike povijesne drame. Sloveniji je Jugoslavija daleka prošlost, lekcija iz udžbenika s crno-bijelim fotografijama, dok u Srbiji još ni onaj kongres nije završen. Slovenci u Europu putuju liftom, dok oni isti što su oduševljeno bacali slovensku majonezu u zahodske školjke i slinavo se smijali maloumnim stihovima Bore Đorđevića, danas troše novac u Mercatoru i stoje u redu pred slovenskom ambasadom. Pa ipak, nisu schengenski Slovenci bacili svoje pasoše: u ironičnom obratu, oni im danas služe gotovo isključivo za odlazak u - Srbiju.

Više od deset hiljada Slovenaca i ovu je Novu godinu dočekalo u Beogradu, vraćajući se putem koji je svojim suzama onomad označili "Ivica" Korošec i "Marica" Lokar. Paradoksalno, u Beograd pri tom ne dolaze nostalgičari zajedničke države, već najčešće mladi ljudi, koji Jugoslaviju ni ne pamte: i ove godine beogradske su klubove i kafane zauzeli tako klinci koji su se tek rodili kad je Slovenija odlazila iz Sava centra, koji su dakle upravo ovih dana napunili osamnaest godina i punoljetni sjeli u vlak, napaljeni mitovima i legendama o ludom provodu u Beogradu, koje su čuli od prijatelja što su lani sve eure ostavili harmonikašu na splavi "Crni panteri".

Nove hiljade Slovenaca i danas su u vlakovima prema istoku, jer sutra Beograd slavi svoju, srpsku Novu godinu, koja po julijanskom kalendaru pada u noći s nedjelje na ponedjeljak. I opet će klubove, kafiće, skadarlijske kafane i splavove na kejovima zaposjesti srednjoškolci i studenti iz Slovenije, kojima je Beograd već godinama apsolutna hit novogodišnja destinacija. Skadarlijski gazde trljaju ruke i po novinama ne štede hvale za Slovence, fin i pristojan svijet, ali i neviđeno veseo i otvoren, dok su mladi Slovenci fascinirani egzotikom balkanskog istoka. Zna se i red: obično, kažu, započne u nekom klubu s red-bullom i drum'n'bassom, houseom ili hip-hopom, pa nastavi u kafani ili na splavu s pivom, vinom i jugonostalgijom, od Olivera Dragojevića i Zdravka Čolića do Riblje čorbe i Bijelog dugmeta, da bi se iza ponoći u novu srpsku godinu ušlo uz šljivovicu i autentičnu turbo-folk apokalipsu sa zvijezdama Pinkovog Grand-šoua.

Onda će u deset i pol ujutro onaj jedini što je sačuvao malo slovenskog razuma iznenada pokupiti svoj prazni novčanik, ustati od velikog stola i pozdraviti se sa konobarima, muzičarima i veselim gazdom. Za njim će ustati i ostali, i svih će se dvadeset storniranih Slovenaca lagano teturajući uputiti prema izlazu iz kafane. Onaj što je cijelu noć snimao mobitelom uhvatit će Sonju, ili kako se već zove ona što se ljubi s harmonikašem i grči u plaču, i srednjoškolca Štefana što presječen košavom preko ograde povraća u Dunav. "Srećan put, braćo Slovenci", dobacit će za njima gazda, "dođite nam i sledeće godine!"

Srpska je nova godina, 14. januara 2008. godine, od svih datuma iz naše suvremene povjesnice možda najtočniji datum svih naših paradoksa, apsurda, predrasuda i zabluda. Nekoliko je strašnih ratova moralo proći, duboka se pukotina preko Balkana morala rastvoriti da bi se, tek kao potpuni stranci, prepoznali Srbi i Slovenci.

I da konačno, na splavi "Crni panteri", uz suze i aplauz završi izvanredni četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije.