Zašto ste nas uopće klali?

Kolumna Borisa Dežulovića

Otprilike kao kad se u gradu pokvari nuklearna cetrala, a vlasnik obližnje automehaničarske radnje, nakon sedam-osam rakija, na vrhuncu žučne diskusije kaže da bi on sam popravio kvar, samo da ima kod sebe gedore. Tako meni - znam da je glupa usporedba, ali nema pametnih među Hrvatima i Srbima - izgleda cijela ova stvar s izvinjenjem srpskog predsjednika Borisa Tadića Hrvatima.

"Ti bi popravio reaktor?!", dobacit će posprdno gazda iza šanka. "Pih, to zna svaka budala", odgovorit će nadmeno naš junak, "samo da mi je gedor broj šesnaest!" "Jel' šesnaestica?", zajebava ga gazda. "Sa šesnaesticom bih i Titanic popravio!", uzvraća mehaničar, na što vlasnik gostionice odnekud izvuče kutiju s alatom i ljutito baci na stol ključ broj šesnaest. "Evo ti onda gedor, baš da te vidim!", reći će gazda, nakon čega će pripiti majstor reći: "Šta ću, bogati, s jednim gedorom?!"

Ne treba biti Westinghouse da bi se znalo kako se nuklearni reaktor ne može popraviti jednim gedorom, ali znate onu drevnu mudrost: i najsloženiji popravci započinju gedorom šesnaesticom.

Petnaest godina tako Hrvati čekaju da im se neki srpski lider ispriča za sve što su im Srbi napravili, petnaest godina svaka se hrvatsko-srpska priča razbijala o argument koji se ponavljao kao mantra - "Srbi se nikad nisu ispričali za zločine!" - a da nijedan Hrvat nikad ozbiljno nije pomislio, a kamoli se pripremio za mogućnost da jednom, nekad, neki srpski lider dođe u Zagreb i kaže - "Izvinite." I sad, kad se zaista to dogodilo, Hrvati ne znaju što da rade s gedorom broj šesnaest.

...

Hrvati su tako u trajnom nesporazumu sami sa sobom. Oni bi ispriku, ali im isprika ne treba, oni smatraju da bi se trebali ispričati zločinci, ali njihova isprika im je posve razumljivo neprihvatljiva, oni traže ispriku od srpskog naroda, u čije ime su zločini počinjeni, ali isprika od Srba im je licemjerna, oni bi nekako da se Srbi ispričaju, ali da se isprika ne važi. Jer pravim hrvatskim domoljubima isprika zapravo ne odgovara, isprika je onaj gedor šesnaestica kojom započinje svaki popravak, prvi korak ka normalizaciji odnosa, a nijednom pravom patriotu normalizacija ne odgovara, normalni odnosi i normalno društvo njihova su najgora noćna mora.

Zbunjenost je zato posve razumljivo ista i kod srpskih nacionalista, koji su Tadićevu ispriku doživjeli kao neviđenu bruku za srpski narod. Jer, "kome se zapravo i zašto Tadić izvinjava?", "bio je rat, u ratu svi rade zločine, red bi bio da se onda svako svakome izvine", "ko će Srbima da se izvini za milijarde klanih i nedoklanih Srba?", i konačno - "srpski predsednik može da se izvine tek kad i hrvatski predsednik uradi to isto".

- Ali hrvatski predsjednik se ispričao Srbima.

"Ma nemoj? Kad?"

- Prije tri-četiri godine. Usred Beograda.

"Dobro sad... pre tri-četiri godine, kažete?"

- Da.

"To onda znači samo da su ustaše priznale genocid nad Srbima. Milionima godina nas kolju, da nema Hrvata bilo bi Srba danas više nego Kineza, i sad bi oni da sve zaboravimo jer su se oni kao izvinuli?!"

ceo tekst